Dianu Trohar već sam neko vrijeme imala na pameti, a kada je stala pred objektiv za novu A’MARIE kolekciju Unposed, dogodio se onaj trenutak kada sve jednostavno sjedne na svoje mjesto. Njezina umjetnost, odnos prema materijalima i osobni stil odjednom su dobili novi kontekst, a kolekcija osobu koja joj je dala sasvim novu dimenziju.
Nakon snimanja poželjela sam je upoznati i izvan samih vizuala pa smo razgovor nastavile tamo gdje mi je s njom bilo najzanimljivije – u ateljeu. O tome kako nastaje njezina umjetnost, što se događa kada materijal preuzme kontrolu nad početnom idejom, zašto su joj pogreške zapravo važne i koliko se način na koji promatra svijet prelijeva u sve što radi. Naravno, pričale smo i o modi, njezinom osobnom stilu i komadima iz aktualne A’MARIE kolekcije koje je odabrala za ovu priču. Ali puno više od samih komada zanimalo me što stoji iza njezinog izbora i zašto je privlače određeni materijali, krojevi, teksture i ona mala odstupanja od klasike koja cijelom looku daju karakter.
Diana je jedna od onih osoba kod kojih se kreativnost teško može odvojiti od svakodnevice. Upravo smo o tome razgovarale. O umjetnosti koja ne mora uvijek imati odgovor, modi koja ne mora uvijek imati pravilo i potrebi da ponekad samo ostavimo dovoljno prostora da nas nešto novo pronađe.
ZA POČETAK, PREDSTAVI SE KROZ ONO ŠTO DANAS RADIŠ. KAKO JE UOPĆE KRENUO TVOJ PUT PREMA UMJETNOSTI?
Danas se primarno bavim slikarstvom, iako moj rad često izlazi iz njegovih klasičnih okvira i uključuje različite materijale, tehnike i poneki izlet u druge medije. Većina moje svakodnevice vezana je uz atelje – od samog rada i pripreme materijala do razvoja novih ideja, izložbi i projekata koji se paralelno događaju. Zapravo mi odgovara što se dani međusobno dosta razlikuju i što uz samo stvaranje uvijek postoji još nešto što treba osmisliti, naučiti ili riješiti. Trenutno se polako otvara i priča oko novog radnog prostora, što mi je jako važan dio svega što se sada događa. Put prema umjetnosti nije imao neku veliku prijelomnu točku. Više se sve događalo prirodno. Od Škole primijenjene umjetnosti i dizajna do Grafičkog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu stalno sam se susretala s različitim tehnikama i medijima. Slikarstvo se kroz sve to nekako samo izdvojilo i s vremenom postalo moj primarni način izražavanja.
KADA SI SHVATILA DA UMJETNOST ZA TEBE NIJE SAMO INTERES NEGO NAČIN ŽIVOTA I NAČIN NA KOJI PROMATRAŠ SVIJET?
Važan trenutak osvijestila sam tek nakon studija, što je zapravo i logično jer do tada ono što radim nije imalo pravi poslovni obris. Bilo je i ranije doticaja s publikom, kupcima i ljudima zainteresiranima za moj rad, ali nije bilo potrebe sve to oblikovati u jednu smislenu cjelinu unutar koje iz dana u dan učim na vlastitim pogreškama i postavljam svoja pravila.
Možda to na prvu ne zvuči kao posebno inspirativan trenutak u kojem dodatno spoznaješ vlastitu ljubav prema umjetnosti, ali za mene je bio važna prekretnica. Akademija ipak pruža jedan sigurniji i pomalo sanjiv okvir – prostor za istraživanje, razvoj i ostvarivanje vlastitih potencijala, ali i ulazak u širi društveni kontekst. Upoznaješ kolege, ljude, različita iskustva i postaješ dio puno većeg kruga unutar kojeg možeš učiti i razvijati se.
Nakon studija sve što sam do tada upoznala, savladala i naučila morala sam nekako prenijeti u stvarni život. Ako želiš zadržati privilegiju da ti dan počinje i završava u okruženju koje si sama stvoriš, provoditi vrijeme u ateljeu, stvarati i nastaviti razvijati svoj rad, sve to s vremenom mora dobiti i neku poslovnu strukturu. Upravo sam tada počela primjećivati koliko kreativnost koristim i izvan samog 'polja platna' – u organizaciji, donošenju odluka, komunikaciji i rješavanju svakodnevnih problema. Sve s istim ciljem: ne odustati od potrebe da stvaram, napredujem i gradim svoju priču, sa željom da slikarstvo u njoj ostane prioritet.
Bilo mi je ohrabrujuće shvatiti da takav način razmišljanja i sposobnost da kreativnost ima svoje prste i u svakodnevnom životu zaista donose rezultate. To je nešto što mi nitko ne može oduzeti.
TVOJ JE VIZUALNI JEZIK VRLO TIH, PUN JE MONOKROMATSKIH, ZEMLJANIH I NJEŽNIH TONOVA, TEKSTURA I PRAZNOG PROSTORA. ODAKLE POTREBA ZA TOM SVOJEVRSNOM TIŠINOM U VREMENU U KOJEM SMO SVAKODNEVNO OKRUŽENI TOLIKOM KOLIČINOM VIZUALNIH PODRAŽAJA?
Nisam sigurna. Teško je odrediti polazišnu točku. Ovo pitanje često mi se postavljalo u razgovorima o radu pa sam i sama dosta razmišljala o tome kako i zašto. Za sebe imam objašnjenja iz više perspektiva, ali nijednom ne pridajem preveliku važnost.
Bliska mi je ideja transgeneracijskog nasljeđa, da neke naše potrebe, sklonosti i fascinacije ne počinju nužno s nama. Jednako tako vjerujem da nas oblikuje vlastito iskustvo. Zanimljivo mi je razmišljati o tome zašto nas neke stvari uzbuđuju više od drugih i odakle dolaze naše fascinacije. Ne osjećam potrebu otkriti točan izvor svojih zanimanja i potreba. Zanimljivije mi je promatrati kako se pojavljuju i što iz njih nastaje.
Svijet zamišljam kao neku vrstu golemog spektra mogućnosti, a mi se unutar njega neprestano pozicioniramo, nekad sasvim rubno, gotovo izdvojeno, a nekad potpuno aglomerirano u masi. Zanima me promatrati vlastiti spektar i igrati se njegovim mogućnostima. Praznina za mene nije prostor u kojem nema ničega, nego prostor u kojem nešto tek može biti intenzivnije primijećeno ili doživljeno. Da bismo nečemu dali važnost, moramo ga izmaknuti iz gomile, očistiti od nepotrebnog sadržaja i tako otvoriti prostor za likovnu igru.
TVOJ RAD JE JAKO VEZAN UZ EKSPERIMENT, MATERIJAL I SAM PROCES NASTANKA. ŠTO TE DANAS NAJVIŠE POKREĆE? JE LI TO IDEJA, NEKI VIZUALNI TRENUTAK, MATERIJAL KOJI TI SE NAĐE POD RUKOM ILI ONO ŠTO SE DOGODI SASVIM SLUČAJNO?
Da bi se dogodio pomak i napredak u radu, ustrajem u tome da odlasku u atelje dajem prednost na listi prioriteta. I kada se neke druge obaveze okome na dnevni red, ne posustajem u tome da vrijeme provodim u radnom okruženju. Inspiracija, ili ja bih rekla trenutak ulaska u stanje zadovoljstva i potpune energetske akcije, nije konstanta. Ne pojavljujem se svaki dan na pragu ateljea s jednakom energijom i kreativnim samopouzdanjem. Osjećaj stagnacije često je frustrirajući, ali upravo se u tim rupama, u izostanku rezultata, znaju dogoditi najveći pomaci, samo ih tek trebamo dočekati.
Ovisno o tome gdje se u tom trenutku nalazim, pokreću me različite stvari. Nekad je dovoljna samo tehnika – pojaviti se u radnom prostoru i nedostatak inspiracije nadomjestiti jednostavnim stvarima. Primjerice, pripremam platna za produkciju. U nekoj drugoj prilici počnu se povezivati vizualna rješenja, materijali i segmenti iz različitih vremena. Nešto što sam tek zagrebala kroz neki prijašnji rad ili pokušaj odjednom postaje bitno. Tema počinje dobivati glavu i rep, a osjećaj da joj nema kraja ponovno provocira neumornu potrebu za radom. I to je najdivniji osjećaj.
U tom naletu nema pravila. Hrabrije donosim odluke, radim pogreške, isprobavam razne varijante i fasciniram se slučajnostima. Radovi koji se pojavljuju ispred mene počinju određivati smjer u kojem se dalje krećem. Divno je biti u procesu.
U SVOJIM RADOVIMA KORISTIŠ MATERIJALE POPUT GIPSA, KREDE, KERAMIKE, BETONA I LJEPILA, A ČESTO SE UDALJAVAŠ OD KLASIČNE IDEJE SLIKE. ŠTO TE TOLIKO PRIVLAČI U MATERIJALU I NJEGOVOJ NESAVRŠENOSTI?
Kroz kontinuirani rad i eksperimentiranje s materijalima pokušavala sam pronaći način izražavanja koji mi omogućuje potpuni fokus i ne stvara distancu između mene i rada. Upravo su mi različiti materijali otvorili mogućnost da svjedočim različitim likovnim ekspresijama i ostanem u prirodnoj i bliskoj vezi s apstrakcijom.
Od samog početka bila sam sklonija rukama, a manje kistu. U procesu koristim različite alate, ali prsti i ruke gotovo su uvijek uronjeni u materijal. Često sliku modeliram, a tek naposljetku 'slikam'. Privlači me što materijal nije potpuno predvidljiv jer ima vlastita svojstva, otpor i nesavršenosti koje mogu promijeniti ono što sam prvotno zamislila. Kroz takav rad upoznavala sam sebe i svoj 'likovni karakter' pa se s vremenom sve više približavam onome što mi intuitivno leži. S iskustvom sve bolje razumijem vlastite interese i specifičnosti, a onda ih pokušavam još više istražiti i prisvojiti kao dio vlastitog jezika.
KOLIKO JE ZA TEBE VAŽNA SLOBODA DA NEŠTO NE ISPADNE ONAKO KAKO SI PRVOTNO ZAMISLILA? MOŽE LI "POGREŠKA" U UMJETNOSTI ZAPRAVO OTVORITI VRATA NEČEMU BOLJEM?
Proces nastanka slike je složen. Kao da u svakom postupku izvedbe hvatam ono zamišljeno, a istovremeno i tragam za idejom. Osjećaj je kao da slika nastaje iz dva smjera. Ti paralelni događaji nerijetko imaju točke preklapanja – postoji kontrolirani pristup s jasnom namjerom, ali i rezultati koji nastaju iz spontanog, više istraživačkog pristupa. Kada će se pojaviti nešto drugačije, novo i neplanirano gotovo nikad nema pravila. Sam proces dovoljan je povod da u svakom trenutku postoji mogućnost da krenem u nekom drugom, nepoznatom smjeru.
Točka preklapanja nastaje kada 'iznenađenje' ipak prepoznam kao dio baš tog rada, kada se na neki način u njega smjesti. Tu se ponovno vraćamo kontroli jer, da bi nešto nastalo slučajno uistinu postalo dio rada, treba donijeti odluku je li vrijedno pažnje, oplemenjuje li ono čemu nekako intuitivno stremim i slično. Ponekad želim više i osjećam da rad još nije dorastao osjećaju koji me vodi, ali ni uz puno muke i ustrajnosti ne dolazim lako do cilja. Tada proces ide dva koraka naprijed, tri natrag i tako u krug, sve dok se ne pojavi rješenje koje „stavlja sve na svoje mjesto“. Pogreške su frustrirajuće, ali istovremeno su i dobrodošle.
IAKO JE UMJETNOST TVOJ PRIMARNI JEZIK, KREATIVNOST OČITO NE ZAVRŠAVA NA VRATIMA ATELJEA. KOLIKO TI JE MODA VAŽNA KAO JOŠ JEDAN OD OBLIKA VIZUALNOG IZRAŽAVANJA?
Iznimno mi je važna, ali pristupam joj potpuno neopterećeno. Nosim jednostavne i udobne krojeve, a kao i u likovnom radu, materijali su mi iznimno bitni. Volim opipati svaki komad koji završi u mom ormaru pa online kupnja za mene gotovo i nije opcija, eventualno kada su u pitanju modni dodaci. ;) Preferiram klasičnu kupnju jer me najčešće privuče tekstura, težina materijala ili neki detalj koji bi mi online sigurno promaknuo.
Neki komadi u mom ormaru imaju svoju priču, a neki su dospjeli u moje ruke potpuno neplanirano. Uživam u igri spajanja i kombiniranja te maštovitosti nema kraja. Često komad koji je bio namijenjen jednoj funkciji postane višefunkcionalan. Ponekad majicu, košulju ili neki drugi komad jednostavno okrenem onako kako meni odgovara, a ne kako etiketa nalaže.
Neizostavan dio su i vintage komadi koji svakom outfitu dodaju šarm. Klasika je definitivno moj favorit, ali često je upotpunim vlastitim spontanim idejama.
ŠTO JE U A'MARIE ESTETICI PRVO PRIVUKLO TVOJU PAŽNJU I PREPOZNAJEŠ LI U NJOJ NEŠTO ŠTO JE BLISKO TVOM SENZIILITETU?
Paleta boja, krojevi i odabir materijala definitivno su bliski mom senzibilitetu. Lijepa je to igra između klasike i detalja koji odišu suvremenošću. No ono što je za mene posebno, a ti to postižeš na neki svoj magičan način, jest to da gotovo svaki komad pleše između osjećaja: 'Ovo je kul, ali ovo je i toliko elegantno.'
Iz 'Unposed' kolekcije izdvojila bih komade s visokim modularnim kragnama i krojevima koje na neki način možeš modelirati prema raspoloženju. I sama često slične krojeve izvlačim iz ormara jer daju osjećaj svojevrsnog oklopa, 'krojenog po mojoj mjeri'.
U AKTUALNOJ KOLEKCIJI PRONAŠLA SI NEKOLIKO KOMADA U KOJE SI SE POSEBNO ZALJUBILA. KOJI SU TI SE UVUKLI POD KOŽU NA PRVI POGLED I ŠTO JE PRESUDILO DA IH ODABEREŠ?
Najviše su me privukli komadi koji već na prvi pogled nose pravi jesenski karakter, ali se istovremeno odlično uklapaju u prijelazno razdoblje.
Mantil s kontrastnim ovratnikom SONAA posebno mi se svidio jer se može kombinirati s komadima koji još uvijek otkrivaju da je ljeto tek iza nas. Ono što ovom komadu daje potpuni šarm jest kontrastni ovratnik – njime se možemo ugodno zaštititi od vjetra, a istovremeno dodatno naglašava izduženu formu i cijeloj silueti daje dozu elegancije.
LIDA jakna od brušene kože potpuno mijenja karakter kombinacije jer svojom formom definitivno dominira. Posebno su mi zanimljivi naglašeni rukavi koji tijelu daju novu siluetu i cijelom komadu pomalo skulpturalan karakter. U sebi nosi zanimljivu dualnost – djeluje moćno i samouvjereno, a istovremeno je potpuno mekana, ugodna i udobna za nošenje.
Izdvojila bih i KOYA bluzu sa šal-ovratnikom. Osim kroja i meke draperije, posebno me osvojio materijal od barkovih vlakana i način na koji pada na tijelu.
KADA BI IZ AKTUALNE A'MARIE KOLEKCIJE SMJELA ZADRŽATI SAMO TRI KOMADA ZA SVOJ ORMAR, KOJI BI TO BILI?
Definitivno jedna kožna jakna, a s obzirom na to da su smeđe nijanse u posljednje vrijeme potpuno preplavile moj ormar, dvoumim se između KLO i ONYA. ONYA ipak ima taj asimetrični moment koji cijelom komadu daje poseban karakter pa bih joj možda dala malu prednost.
Iako haljine nisu moj prvi izbor za dnevne kombinacije, smatram ih neizostavnim dijelom jesenske garderobe. Moj favorit je SIENNA u dark grey nijansi jer ju mogu zamisliti uz elegantne cipele, ali jednako tako uz robusne čizme, s kožnom jaknom ili sakoom preko.
Treći izbor bio bi YALI pulover s ovratnikom. Volim da mi je stvarno toplo i ugodno, ali mi je jednako važno birati komade koji ne ovise previše o trendovima i mogu se mijenjati zajedno s mojim ormarom. Njegov kroj ostavlja puno prostora za igru, već promjenom onoga što nosim ispod mogu mu dati potpuno novi karakter.
POSTOJI LI KOMAD ODJEĆE KOJI TI JE TOLIKO DOBRO 'SJEO' DA SI KROZ NJEGA OTKRILA NEKU NOVU VERZIJU SEBE?
Većinu komada, čim ih skinem s vješalice i krenem prema garderobi, već mogu zamisliti na sebi i pretpostaviti kako će mi sjesti. S ERAN haljinom bilo je drugačije. Materijal je prilično težak, kroj na prvi pogled nije sasvim jasan, a tek kada sjedne na tijelo i dodatno se modelira vezom, haljina dobiva svoju pravu formu. Nije se odmah dogodio klik, ali što sam duže bila u njoj, sve više sam imala onaj osjećaj: 'Aha, pa može i ovako.'
Zanimljivo mi je kako neki komadi plešu između toga kako doživljavamo sami sebe i kako nas vide drugi. Upravo je ova haljina izazvala najviše oduševljenja kod drugih, uz komentare da jako dobro nosi moj karakter. Volim te male pomake i prilike da se vidim u nečem drugačijem. Baš su mi zato ovakva iznenađenja zanimljiva jer malo pomaknu sliku koju imamo o sebi i pokažu nam da nam možda pristaje i nešto što ne bismo sami odabrali.
I UMJETNOST I MODA TRAŽE OSOBNI POTPIS. ŠTO ZA TEBE ZNAČI IMATI VLASTITI STIL - U ODIJEVANJU I UMJETNOSTI?
Za mene vlastiti stil prije svega znači osjećati se dobro u svojoj koži. Mislim da kroz bilo koji oblik izražavanja zapravo upoznajemo sebe i polako gradimo neki svoj mikro svijet u kojem stvari funkcioniraju po našim pravilima. Taj se svijet stalno ljulja između onoga što osjećamo da nam je blisko i onoga što tek istražujemo. Kada imamo takvu polazišnu točku, sigurniji smo u vlastite odluke i manje rasipamo energiju na ono što pripada drugima. Lijepo je biti dio šarenila koje nas okružuje, ali jednako je važno izgraditi prostor u kojem se osjećamo svojima.
U SVOM RADU PUNO GOVORIŠ O AUTENTIČNOSTI, ISTRAŽIVANJU I IZLASKU IZ ZONE KOMFORA. ŠTO ZA TEBE ZNAČI DANAS BITI SNAŽNA ŽENA?
Rekla bih da na svoju snagu gledam iz više uglova. Odrastala sam u obitelji u kojoj sam bila okružena neusporedivo većim brojem muškaraca nego žena. Samim time ponekad sam se osjećala posebno, ponekad privilegirano, a ponekad kao da se moram izboriti za svoje mjesto u temama i prostorima. Još je veći utjecaj na mene ostavilo odrastanje u mnogobrojnoj obitelji. Neprocjenjivo je blago ponekad se stopiti s masom, neprimjetno i u tišini razvijati svoje interese, prešutjeti greške, sakriti planove i osjećati se slobodno u okruženju u kojem nisi uvijek u centru pažnje.
A onda, kada je potrebno, naučiš stati naprijed i reći: tu sam, vidite što radim i kako razmišljam.
Mislim da je upravo to okruženje dobrim dijelom oblikovalo moj odnos prema snazi. Naučilo me i da mogu biti potpuno samostalna u onome što radim, a da se pritom ne odvajam od drugih. I danas mi odgovara upravo taj odnos, raditi sama, donositi vlastite odluke, a onda ono što napravim iznijeti pred druge i pustiti da počne živjeti izvan ateljea.
KADA POGLEDAŠ GDJE SI DANAS, NAKON SVIH IZLOŽBI, PROJEKATA, ISTRAŽIVANJA I EKSPERIMENATA, ŠTO BI VOLJELA DA BUDE SLJEDEĆE POGLAVLJE DIANE TROHAR?
Sljedeće poglavlje zapravo je već pomalo u nastajanju. Veselim se novom ateljeu koji bi mi trebao otvoriti više prostora za rad, eksperiment i nove formate. Privlači me i povremeni izlazak iz klasičnog formata izložbe, suradnja s drugim kreativnim područjima i situacije u kojima svoj rad mogu vidjeti u nekom potpuno novom kontekstu.
Mislim da još uvijek imam puno toga što želim napraviti, ali ne osjećam potrebu sve unaprijed definirati. Trenutno mi je možda najzanimljivije ostaviti dovoljno prostora da me vlastiti rad odvede negdje gdje još nisam bila.
DA SVOJ DANAŠNJI ŽIVOT MOŽEŠ OPISATI JEDNOM BOJOM, KOJA BI TO BILA?
Definitivno nešto iz spektra svijetlih, nezasićenih tonova.
KOJI TI JE NADRAŽI ZVUK?
Pitoma priroda i raspoloženi ljudi.
ŠTO BI VOLJELA ZNATI, A JOŠ UVIJEK NE ZNAŠ?
Naučiti dobro skijati.
POSTOJI LI MJESTO GJE RAZMIŠLJAŠ DRUGAČIJE?
Mislim da su najbolja i najgora mjesta često upravo ona u nama, zato mi je važno biti svjesna gdje se u nekom trenutku nalazim. Zanimljivo je promatrati kako se ponekad lako spakiramo i odemo drugim putem, a ponekad kao da shvatimo da smo pogriješili jer nismo odmah uzeli povratnu kartu. Kad nemam tu povratnu kartu, zbilja volim fizički otići na mjesta gdje mogu utišati buku u glavi, vidjeti nešto zapanjujuće i osjetiti se živom. Obožavam more, sol, vjetar i neke sasvim obične prizore koje često uzimamo zdravo za gotovo.
KAD BI NA JEDAN DAN MOGLA POSUDITI NEČIJI POGLED NA SVIJET, ČIJI BI TO BIO?
Mala anegdota: teta u vrtiću pita: 'Što biste htjeli biti kad odrastete?' Nakon policajaca, nogometaša i sličnih odgovora, nećak Karlo odgovara: 'Ja želim biti leptir.'
Mogućnosti su bezgranične. Voljela bih kroz te oči gledati svijet.
Zahvaljujemo galeriji Kolekcionart na ustupljenom prostoru za fotografiranje.
Fotografija: Mateja Sučević